уторак, 30. август 2022.

Prvenstvo jugoistočne Evrope (SEEOC) 2022


Od 24-28.08.2022. u okolini varošice Viktorija (rum. Victoria) i gradu Sibinju (rum. Sibiu) u Rumuniji održano je Prvenstvo jugoistočne Evrope (SEEOC). U konkurenciji 20 takmičara iz 6 zemalja u mojoj kategoriji nastupio sam na 3 individualne trke i jednoj ekipnoj, štafetnoj trci.

Moja rezultatska očekivanja nisu bila prevelika, kada budem došao do rezultata, to će postavljeno i pokazati, međutim jesu bila u organizacionom smislu. Rumunija je bila dobar domaćin 2013. godine kada je takođe organizovan SEEOC i koji će mi ostati u najsvetlijem sećanju sa osvojene 4 medalje (što još uvek niko od naših reprezentativaca nije osvojio osim mene), dok je sledeće godine domaćin još jednog ozbiljnog reprezentativnog takmičenja - svetskog juniorskog prvenstva (JWOC). Međutim, na takmičenju sa kog sam se upravo vratio su u organizacionom smislu debelo podbacili - prosto su došli do toga da ne znam da li je gori SEEOC u Moldaviji iz 2019. godine ili ovaj sada. Razlika je samo u korist Moldavije (u negativnom smislu) jer smo se tamo i otrovali.

Prošle godine komentarisao sam organizaciju hrvatskog saveza i kluba Vihor u negativnom smislu povodom dužine staza za dugu distancu, razmere za srednju, težine staze za sprint i to što je IOF kontrolor bio čovek iz zemlje domaćina, međutim organizacija Hrvata je za Rumune i Moldavce kao odnos između FC Bajern Minhen i nekog nižerazrednog kluba iz 1. srpske lige, da ne imenujem... Ukratko, rumunski savez je dodelio organizaciju ovako velikog i važnog takmičenja skupu aljkavih amatera.

Počelo je sa objavljivanjem biltena 3 sa dužinama staza otprilike 3 dana pred početak takmičenja, dok je praksa barem mesec i kusur dana ranije. Zatim, kada smo došli na model (trening), nismo zatekli na licu mesta ni bilo koga iz organizacije, ni karte za trening, ni bilo kakvu oznaku za start, osim jedne crveno-bele trakice na raskrsnici makadamskog i asfaltnog puta. Kao grupa majmuna smo trčali 4 km u prazno tražeći start, da bi na kraju morali da odemo ponovo u takmičarski centar da se informišemo kako da odradimo trening, umesto da nas na startu/cilju čekaju karte i neko iz organizacije da nam iste podeli.

Naravno, da ne bih učestvovao u majmunisanju, nisam ni otišao na model, već sam, jer nam je sprint trka bila prva na programu, odradio posle zagrevanja još par ubrzanja, rastrčao još malo i istegao se lepo.

Sutradan, na doručku pred sprint trku, dočekuju me suhomestnati proizvodi koje ne bi smeli ni matorci u poznim godinama da jedu (a koji vole), umesto doručak skladan sportistima. Dolazimo na mesto karantina, odrađujem svoj deo posla prilično pristojno, od zagrevanja do realizacije trke uz nekih 20-ak sekundi grešaka i u tom trenutku 9. mestom sa oko 30 sekundi zaostatka do medalje, koja je, analizirajući posle trke bila itekako dostižna, pogotovo sa novonastalom situacijom i događajima koji su se desili, a i inače, bez toga. 


Organizator nas još jednom iznenađuje svojim glupostima. Prvo GPS prenos nije bio dostupan, a 15 jakih takmičara u kategorijama M/W21E je nosilo GPS trekere. Drugo, u priči saznajem da je bio neucrtan prolaz kod 1. KT što odlaskom na terenu do tog mesta i potvrđujem (slike gore i dole levo).

Sutradan kada su objavljeni GPS snimci, utvrđujemo ko je varao i žalimo se organizatoru pismeno kao reprezentacija, međutim naša žalba se odbacuje uz neke idiotske argumente, a sve da bi se zataškale greške organizatora i IOF kontrolora koji je sve ovo trebalo da spreči.

Dan kasnije saznajemo za još ljudi koji nisu nosili GPS da su prošli kroz nepostojeći prolaz na karti, a postojeći na terenu. Dokazi za dvojicu takmičara koji su po zvaničnim rezultatima ispred mene (Kacmaz i Fomiciov), kao i za još dvojicu koji su iza mene (Fettah i Golovei) se nalaze ovde ispod i isti su dostavljeni i komisiji koja je žalbu odbacila, a još jedan "šampion" Zinca je takođe prošao kroz pomenuti prolaz, dok za to nemam dokaz, već samo to što se njegov reprezentativni drugar Blejdea nekome izlanuo. 

Tako, nezvanično, moj rezultat je 6. mesto sa 20 sekundi zaostatka za nezvaničnim trećim mestom, što je bilo još dostižnije.

Generalno, grad je kao stvoren za dobru sprint trku, ali džabe kad je neko aljkav i netalentovan da je napravi. Nepresečene linije koje povezuju kontrole i kružnice, proste dugačke deonice, greška na karti, savijanje linija jer su ispreklapane kontrole, itd. Bukvalno kao da su pravili informator "how to not prepare orienteering sprint race".

Dosta je mojih reči i rečenica o ovoj trci, ostavljam ovo malo materijala ispod da pogledate sami.






Što se tiče duge distance koja je bila dan kasnije i ona ima svoju priču, nešto je kraća, ali ni malo bolja. Hrana je bila nešto bolja sutradan i do kraja, ali daleko od toga da ispunjava kriterijume cene od 40e po osobi po danu za smeštaj i ishranu koliko je naš Savez plaćao organizatoru. Izgleda da je od tih 40e 10-15e išlo organizatoru, a ostatak domaćinu smeštaja i ishrane.

Posle svega što se izdešavalo prethodna 2 dana, 10 minuta pred start trke, saznajemo da su promenjene startne liste i da startujem u 14. minutu umesto u 30. Samo ću reći da nisam stigao ni 10 minuta da se zagrejem, a kamoli da ispoštujem svoju celu proceduru pred ulazak u startne bokseve.
Prve 3 kontrole sam odradio pristojno uz sitno cimanje na 2. kt. 4. KT je diskutabilna da li je bila na pravom mestu ili je bila u suvom jarku ranije. 5. KT isto diskutabilna, ali hajde neka bude da je ja nisam video. 6. KT - vegetacija na karti u totalnom neskladu sa prirodom, kao i odnos u razdaljini od objekta (vrtače) gde je sama kt i staze iznad. Gubim 2 minuta tu i tu se moje prethodne 2 sumnje na 4. i 5. KT da karta ne obećava potvrđuju. Sledeće 2 kontrole odrađujem rutinski, da bih na 9. KT stao na 20m od nje neprepoznavajući teren.
Kaže meni Zinca posle trke da je teren rađen sa lidarom, a moj komentar je da možda jeste uzeta lidar podloga, ali taj ko je radio sa tom podlogom je totalni amater ili retard, trećeg nema. 


Sama 9. KT je u jarku dugačkom 20m koji na karti nije nacrtan, a ne u nekoj sitnoj uvalici kako je nacrtano, a zapadno od KT se takođe prostire jarak koji je po mojoj slobodnoj proceni dugačak preko 80m, a nacrtane su neke uvalice ili šta ti ja znam šta je crtač želeo da predstavi. Sledi jedan lepši deo terena sa nekoliko trkačkih deonica i takođe diskutabilnom 17. KT - ili je pogrešno postavljena (u jarku na ivici 11. KT) ili kod same kt fali 1 ili 2 izohipse koje treba da prikažu jeda fin bedem koga seče ovaj jarčić gde je kontrola.

Sledi još jedan niz fino odrađenih kontrola, da bih došao do deonice ka 21. kontroli gde ništa nije valjalo: karta 0 (neucrtani putevi, loša vegetacija, itd) i gde je kontrola 100% bila pogrešno postavljena. Postavljena je bar 30m niže i to na mestu koje sam zaokružio narandžasto. Kada provedete na tom prostoru 10 minuta, pri tom niste ni amater niti retard da sa još 13 ljudi tražite kontrolu, onda sigurno nešto nije u redu, a gps treking je to i pokazao, tako da nemam sa kim bilo šta da razmatram. Došao sam do stadijuma u tom trenutku da sam želeo da odustanem, znači bukvalno vređanje inteligencije.

Ekser u kovčeg je bila pretposlednja KT gde fali cela jedna uvala, ceo jedan potočić pred kontrolu, a koji izgleda ovako kako sam nacrtao na karti. Toliko.

Sa svim ovim, ja zauzimam 12. mesto sa 20 min zaostatka za prvoplasiranim, a 15 minuta viška zbog "sjajne" karte, da bi mi uveče i Toci, IOF kontrolor, ispričao kako postavljaju kontrole bez cvrčaka, da kada je bio u kontroli krajem juna da nije imao kartu za sprint i dugu, da nije mogao da izađe na teren da to i proveri, itd. Prosto neverovatno šta ljudi pričaju za takmičenje ovakvog ranga.

Štafete su bile dobro organizovane, međutim i tu je bilo propusta, samo nisam siguran da li od strane našeg tima koji je pogrešno preveo i razumeo rečenicu da se ne sme trčati asfaltnim putem ili su organizatori tako stvarno i rekli.

Uglavnom, ta informacija, 5. kontrola koja je stavljena u polovinu drvene kutije, moja loša varijanta sa 3. na 4. KT i nedostatak sreće da ranije vidim 21. KT su nas koštali boljeg plasmana. Na ova 4 mesta sam ja lično izgubio skoro 2 minuta i tu je moj deo krivice da ne završimo pre Hrvata, međutim Mare i Petrović su mogli bolje, možda Mare posebno, tako da šta da se radi, svakako je manji zaostatak i za prvoplasiranima i za pretposlednjim mestom nego prošle godine, tako da smo kao tim svakako bili bolji. Takođe, zahvalan sam i selektoru Petroviću što je uopšte želeo da debituje za reprezentaciju sa svoje skoro 43 godine. Alternativa je bila da umesto njega trči neko iz kategorije M20 sa nama, što, iskreno, nije bilo prihvatljivo.

Na srednjoj distanci još jedan veliki nedostatak sreće, posebno na 1. KT pored koje sam 2 puta prošao i nisam je video. Tu sam izgubio 2 minuta i bio sam u situaciji da biram: ili ću ići sporo i tačno, a da dozvolim da me hrvatski takmičar prati od početka do kraja ili ću rizikovati i trčati prebrzo sa većim procentom verovatnoće da pogrešim, ali i većom verovatnoćom da ću mu pobeći. Izabrao sam ovu drugu opciju, ali sam, osim što sam uspeo da pobegnem (i to 2 puta) uspeo i da napravim jednu ogromnu grešku od 2.5-3 minuta. Generalno i da je nisam napravio, ne bih bio zadovoljan trkom i tim mogućim 6. mestom, ali je svakako glupo kad ti se desi tako neka paralelna greška.


Išao sam baš prebrzo, daleko od normalne brzine za čitanje karte i desilo se to što se desilo. Sa te 2 greške gde sam ukupno izgubio oko 5 minuta, zauzeo sam 11. mesto sa skoro 9 minuta zaostatka za prvoplasiranim i baš tih 5 minuta do medalje. 

Ovog puta, kao i na štafetama, karta i koncepcije su bili kako treba.

Da se vratim na početak posta i priče oko očekivanja, odnosno ciljeva u rezultatskom smislu. Postavljeni su skromno - da u svakoj disciplini budem bolji nego prošle godine - i, što je najgore, ispunjeni su: zauzeo sam (zvanično) 9. mesto na sprintu dok sam u hrvatskoj bio 14; na dugoj sam zauzeo 12. mesto dok sam u hrvatskoj bio 13; na štafetama smo zauzeli 6. mesto dok smo u hrvatskoj bili 7. i na srednjoj sam zauzeo 11. mesto, dok sam u hrvatskoj bio 20.

U tom smilsu, šta sam zacrtao, to sam i ispunio, međutim, daleko od toga da sam zadovoljan ostvarenim, pogotovo kad se vratite sa trka koje su imali ovakve propuste, a sa feedback-om vašeg tela da je imalo snage za još jednu celu trku bilo kog formata i toliko uloženog vremena u treninge, posebno u poslednjih par meseci. Npr. u julu sam napravio mesečnu kilometražu koju nisam od aprila 2018. kada sam bio u životnoj formi. Baš glupo, zar ne?!

Bilo kako bilo, sport je često surov i kad baš misliš da treba da budeš nagrađen za svoj rad, on ti kaže: "ajde pokušaj ponovo drugi put". Pa, pokušaću verovatno, šta da radim... Ali, sledećeg puta sa drugačijim ciljevima, približnijim onome što stvarno mislim da zaslužujem. Dosta je više respekta prema ljudima koji su dokazani prevaranti. Čast izuzecima.







понедељак, 22. август 2022.

Trail race Kopaonik, kamp kluba i reprezentacije, Vojvodina Open 2022

Foto: Trail race Kopaonik
 

Razmišljao sam da li ovaj post da pišem pre ili posle odlaska u Rumuniju, ali sam ipak prevagnuo da to bude pre. S jedne strane jer je bilo nekoliko događaja koji bi ostali u senci reprezentativnog nastupa, a sa druge jer bih možda izostavio neke stvari.

Na trku "Trail race Kopaonik" želeo sam da odem i ranije, ali zbog orijentiring takmičenja na Kopaoniku, priprema reprezentacije ili nastupa na reprezentativnim takmičenjima nikako nisam mogao da se uklopim. Od 2019. godine Kopaonik Open-a u orijentiringu nema, određena reprezentativna takmičenja sam preskočio iz razloga koje sam naveo u prethodnim postovima, dok je ove godine jedini fokus, što se reprezentacije tiče, onaj na SEEOC - Prvenstvo jugoistočne Evrope, koje će se u Rumuniji održati od 24. do 28. avgusta, pa se otvorio prostor i za nastup na ovoj trci. Još jedan razlog, koji je bio i presudan za odlazak, je i to što će moj klub, PD "Avala", u krajem februara 2023. godine organizovati planinsku trku "Avala trail race", pa sam ispred kluba išao i da promovišem ovu našu trku.

Za organizaciju sportske manifestacije "Trail race Kopaonik" imam samo reči hvale. Okupiti toliki broj ljudi na Kopaoniku, sprovesti ih kroz najlepše predele Kopaonika, sjajno obeležiti staze, obezbediti sjajne okrepe i startne pakete, napraviti onako dobru atmosferu je zaista za svaku pohvalu. 

Svojim performansom sam takođe prilično zadovoljan - zauzeo sam 6. mesto od preko 150 muških učesnika. Stazu od 15.5 km sa 540+ metara uspona, prešao sam za 78:20. zaostajući za trećim mestom svega 2-3 minuta. Iz ove perspektive, mislim da je postolje bilo dostižno, ali s obzirom da nisam ranije trčao deo staze sa druge strane vrha Gobelja i deo prema Markovom kamenu s te strane, ipak je presudilo iskustvo takmičara koji su tog dana bili bolji, a koji češće idu na trail trke, dok su neki i žitelji Kopaonika.

Generalno, rezultat nije ni bio u prvom planu, već je to za mene bila neka vrsta međukoraka u pripremi za dugu distancu na SEEOC-u u Rumuniji, neka vrsta testa kako će se moje telo ponašati i kakvu povratnu informaciju će mi telo vratiti nakon određenog perioda jačih treninga zaključno sa danom ove trke, odnosno - pokazaće mi koliko sam u tom trenutku spreman fizički. 

Nakon trke, usledilo je 4 vrlo intenzivna dana treninga trčanja i dugih šetnji u sopstvenoj režiji, odnosno pod pokroviteljstvom svog kluba PD "Avala", a u ime kluba se po tom pitanju posebno zahvaljujem predsedniku Slobodanu Gočmancu i načelniku Nikoli Spaskoviću. Za ta 4 dana prešao sam što trčanjem, što hodanjem preko 100 kilometra.




Od četvrtka 04.08. do nedelje 07.08. usledio je kamp orijentiring reprezentacije pod pokroviteljstvom Ministarstva omladine i sporta, a u organizaciji Orijentiring saveza Srbije.

Kamp je bio odlično organizovan i drago mi je da je prošlogodišnje loše iskustvo ispravljeno. Sve je pripremljeno na vreme, sve informacije su bile dostupne na vreme, a naše je bilo samo da se prepustimo treninzima.

Jedina zamerka je prvi trening jer sam više puta naglasio da je deo šume oko "Markovog kamena" upropašćen i neprohodan i neko je zbog toga mogao da se povredi, ali srećom takvih negativnih stvari nije bilo osim što smo trećinu treninga morali da prohodamo.


I dalje ostajem pri konstataciji da je važno da se ode na teren pre štampe karata i izrade koncepcija bilo za trening kamp, bilo za selektivnu trku, kako bi se prohodnost proverila i eventualne krupne stvari na karti ažurirale. Za to ima sredstava i uz dobar plan se može uraditi, a ima i ko, no i ovo sve što se radi u toku 2022. godine je jako veliki pomak u odnosu na ranije, tako da treba neki korak više ostaviti i za 2023. godinu.

Na ovom linku: kliknuti odabirom Srbije za zemlju, možete pronaći livelox snimke trekova sa treninga skoro svih učesnika na kampu.








Finale ovog posta rezervisano je i za trke od proteklog vikenda - 2 dana Vojvodina Open-a. Ne bih trošio previše reči. Loše vreme, pa je bilo malo takmičara, a u skladu sa tim brojem takmičara je bila i organizacija - kao da smo svi došli na neki trening, a ne na 2 kola "prestižne" nacionalne orijentiring lige. Dužine staza smo saznali na dan trke, a za dugu distancu i razmeru kada smo kartu uzeli u ruke.

Ja se generalno nisam previše potresao oko svega toga jer je jedini razlog zašto sam nastupio prethodnog vikenda bio boravak na karti pred SEEOC, a tako sam se psihički i postavio - idem da odradim jači trening, kakva god organizacija bude bila.

Posledica takvog stava je su bile i pobede oba dana, kao i vremena provedena na stazi, gde je cilj bio kontrolisanje ritma i, zbog klizavog terena, kontrola kretanja, kako se ne bih povredio pred put.

Staza je 1. dana bila čak i super koncipirana, dok je drugog dana bio solidan "trejl rejs Vojvodina open", gde se trčalo 85% putevima i stazama, uz izuzetak 2-3 fine kontrole i samopovređivanje od 2. ka 3. kontroli gde karta nije ažurirana, pa smo se cepali kroz kupine da preprečimo put, što samo pokazuje da su se staze pravile iz fotelje.
U svakom slučaju, 2 prva mesta i to je to.








Za kraj "par reči" o predstojećem SEEOC-u: 4 discipline (sprint, duga i srednja distanca koje su individualne i štafeta - ekipno), 4 vezana dana sa trkama. Moja fizička spremnost je na boljem nivou u odnosu na prošlu godinu, ali to ništa ne mora da znači u rezultatskom smislu jer je konkurencija jaka i svi takmičari su približnih performansi, baš kao i prošle godine. U tom smislu, vrlo bi bilo neozbiljno praviti bilo kakve prognoze i očekivanja. Deviza je: "pametno i jako, a na početku mirno". Želim svim svojim drugarima iz tima puno sreće na nastupima, a verujem da će oni koji su vredno radili tokom cele godine ostvariti makar 1 rezultat kojim će biti posebno zadovoljni.



Foto: Milivoje Simić