уторак, 25. фебруар 2020.

Intro za sezonu 2020.

Proteklog vikenda, tačnije u nedelju 23. februara, u dogovoru sa svojim klubom, OK Paraćin, i klupskim drugarima, realizovali smo dugo planirane treninge na području grada Paraćina i njegove okoline.

Za 10:00 časova bila je planirana trening-trka, dok smo, da bi maksimalno iskoristili odlazak i lepo vreme, pripremili još 2 treninga sa kartom - jedan sprint u centru, pre ove trening-trke, i jedan brzi middle u popodnevnim časovima.

Već u 09:00 časova Strahinja i ja smo se zagrevali za sprint po centru Paraćina, dok smo oko 11:00 časova započeli "jurnjavu" po vinogradima, voćnjacima i tehničkim delovima čuvene "Strane". Nakon pauze za ručak, poslednji trening smo odradili u 15:00 časova, da bi se u Beograd vratili već oko 17:30.


Sjajno ispunjen dan sa kvalitetnim treninzima i još kvalitetnijim društvom. Interesantno je i to da sam, iako nije bilo ikakvog rezultatskog značaja, zabeležio svoju prvu pobedu u 2020. godini na ovoj trening-trci. 😁



Kartu sa poslednjeg treninga ne mogu publikovati, ali evo makar informacije da sam stazu od 3.6km vazdušnom linijom (4.05km realno i 170m uspona) išao okruglo 29:00 minuta. Nebitna informacija o samim parametrima mog trčanja, ali bitna u smislu trčljivosti terena - brzo je.

U narednih mesec dana čekaju me nešto intenzivniji treninzi za početak sezone, ali će pre svega trening-šema biti usmerena ka pripremama za mediteransko prvenstvo koje će se održati u francuskoj sredinom aprila. To će biti prvi mini ciklus zaključno sa državnim prvenstvom na dugim krajem aprila, dok ću se momentalno nakon toga preusmeriti na nešto brže treninge, kako za prvenstvo Srbije na sprint distanci i sprint štafetama, tako i za svetsko prvenstvo u danskoj gde će se trčati samo sprint orijentiring, a kasnije svakako i za Evropske univerzitetske igre koje će se održati u Beogradu, na domaćem terenu. 

Kad smo već kod ovih igara, interesantno je pomenuti da nacionalni savez nije ništa uradio povodom priprema svojih takmičara za ovo veliko i važno takmičenje na domaćem terenu. Više od godinu i po dana unazad se zna za ovo takmičenje, znalo se praktično i koji će domaći takmičari trčati za nacionalni tim, odnosno Univerzitete i fakultete članice i opet ništa nije urađeno povodom toga. Ako stavimo sve prethodno po strani, izgleda da nije bilo dovoljno ni to da po svim parametrima najbolji takmičar u sezoni 2019. (da zanemarimo sve ranije sezone i godine u nacionalnom timu) nastupa na ovom velikom takmičenju da se bilo ko od čelnih ljudi u nacionalnom Savezu ne zainteresuje za uslove u kojima se taj isti, najbolji takmičar, sprema za ovaj najveći orijentiring događaj u poslednjih 11 godina u Srbiji, a kamoli da obezbedi potrebno makar u poslednjih 6 meseci priprema.
Sve ovo dovoljno govori o onome što čeka svakog mladog takmičara nakon poslednje istrčane trke u kategoriji do 20 godina i da nema razlike da li se određeno takmičenje održava u inostranstvu ili je naša zemlja domaćin i to je jedna velika sramota, a pričamo o nekom razvoju sporta, nekim ciframa za organizaciju, opremi i slično. Kome? Za koga? Čemu?

Ove godine punim 26. godinu i završavam svoj staž u univerzitetskom timu oproštajnom trkom na domaćem terenu. Prošlogodišnji prelazak u OK Paraćin mi je ovo omogućio jer da nije bilo toga, gotovo sigurno ne bih učestvovao na "Univerzijadi". Kako je ovo minimum uslova koji su potrebni takmičaru sa iole višim ciljevima, zahvalan sam klubu na svemu što mi je pružio i omogućio, ali ću nakon Univerzitetskih igara razmisliti o daljim koracima u reprezentaciji i ozbiljnijim ciljevima, pre svega zbog načina ponašanja nacionalnog saveza prema seniorima. Jednostavno, bez adekvatnih uslova, apsolutno je besmisleno takmičiti se protiv bilo koga iz tradicionalno jakih reprezentacija, ali što je još važnije i onih koje su do skoro bile slabe, tj. u odnosu na koje smo bili bolji ili "egal".

Već duže vreme uživam u treniranju i angažmanu u sportu, sa sigurnošću donoseći odluke i sa ispravnim načinom razmišljanja, a nakon nekih raščišćenih stvari sa "prošlošću". Tako će sigurno ostati i u budućnosti, ali ćemo videti sa kakvim takmičarskim ciljevima.


Što bi rekla Ana Nikolić u svojoj novoj pesmi: "Bitno da je nekad bilo lepo".


P.S. ispred Orijentiring saveza Beograda sa timom OSB-a od 15-17.02. organizovao sam Beogradski sprint kamp (2. put sa mnom u organizaciji, a inače 5. put po redu). Učestvovalo je preko 120 takmičara iz Srbije, Bugarske, Slovenije i Italije. Kažu ljudi da je bilo lepo, a ja im verujem. Hvala im na učešću, kao i svima koji su pomogli u realizaciji. U prilogu primeri nekoliko staza koje sam ja koncipirao.

P.S+. 4 ažurirane karte za kamp s moje strane - mislim da je sasvim pristojan doprinos.


Нема коментара:

Постави коментар