петак, 1. октобар 2010.

Retrospektiva vol. 4 (2010. godina)

2010-u godinu obeležilo je 39 trka i moje prvo reprezentativno odličje - srebrna medalja na dugoj distanci na balkanskom prvenstvu u Belogradčiku (Bugarska). To je ujedno bilo i poslednje (13.) po redu balkansko prvenstvo, a od 2011. se umesto balkanijade organizuje prvenstvo jugoistočne Evrope - SEEOC. 

Letnji kamp održan na Kopaoniku je došao standardno kasno, posle evropskog juniorskog prvenstva. Iako fizički pripremljeniji nego prethodne godine, još je to bilo jako tanko, a iskustvo na jačim inostranim trkama - praktnično nikakvo. Sve se to odigra u par dana i da bi mogao da budeš u datom trenutku na tom, jako zahtevnom nivou, potreban je savez kao institucija da stoji iza tebe, a ta institucionalnost povlači i sve ostalo, te je očigledno gde leži problem. 
No, kako je vreme prolazilo, imajući u vidu da sam 2010. imao 16 godina, polako sam shvatao celu problematiku i tražio način da se uprkos svemu pripremim što bolje. Produkt toga, a pre svega sopstvenim radom, radom sa Blažom Maksimovićem, Dejanom Ilićem i ostalom ekipom bilo je ono što dolazi u nizu godina - 2011, 2012. i 2013; ako se to može nazvati "nekim" rezultatima. Mada, gledajući to iz perspektive vremena kada pišem ovaj post (05.01.2019. god.) i stavova koje sam izgradio, nije to ništa specijalno i ništa nedostižno, što se ispostavilo i sa par mlađih takmičara koji su došli kasnije, već je to samo granica koja je pomerena jer se mali broj ljudi zaista i bavio ozbiljnije, a niko ni do dana današnjeg nije imao uslove kakvi su potrebni za nešto još veće, odnosno zaista veliko. Međutim, treba poštovati svoje uloženo vreme, rad, trud i resurse bez obzira na ishod, to vreme nije protraćeno i sve ima svoje.

Preostao je još 1 retro post - za 2011. godinu. Tu ću napraviti i kratak rezime šta je usledilo od 2011. do 2014. godine, kao i nakon toga, tako da svima činjenice budu kristalno jasne. Pre ili kasnije istina uvek izađe na videlo.